Put na Jahorinu
Ovog mi se vikenda ispunila želja da posjetim Jahorinu, već sam prošli ponedjeljak rezervirala smještaj tako da ne možemo odustati. Uz nas dvoje starih na put se odlučio i podmladak, ali u svom aranžmanu.
Iznajmili su neki, ne baš ekskluzivni apartman za subotu i nedjelju, a mi smo svoje mjesto rezervirali u hotelu Bistrica.
Tamo su upravo neki popusti, a cijena dnevnog polupansiona po osobi iznosi 30 eura. Kad smo skontali ski pass za dva i po dana i troškove prijevoza, te troškove koje ćemo imati za poneku kavicu i čaj, ispalo je da nam za dva i po dana, koliko smo namjeravali ostati treba(za nas dvoje) oko 300 eura. Ajde žrtvovat ćemo se pa ćemo smanjiti neke druge troškove...
Krenuli smo u petak u ranojutarnje sate. prvo smo našeg kučića morali ostaviti kod moje sestre na čuvanje, a onda pravac Split-Metković-Mostar-Sarajevo-Jahorina.
Put je prošao ok, jedno zaustavljanje zbog manje prekoračene brzine, ali policajci iz Mostara su bili dobre volje pa su nas samo opomenuli.
Do samih Pala, a i nekoliko kilometara put Jahorine nigdje ni milimetra snijega, već nas je bila uhvatila panika da imamo krive informacije o visini snijega na skijalištu. Ali onda ulazimo u potpuno promijenjeni pejsaž. Snijeg se stvorio niotkud i bilo ga je sve više i više. Na samoj Jahorini pravi zimski uvjeti, a snijega koliko ti srcu drago.
Našli hotel, smjestili se i upoznali sa djevojkama s kojima telefonski surađujem već neko vrijeme. Ponijela sam za njih i malo dalmatinskih slatkiša, odnosno ušećerenih bajama, malo domaćeg prošeka i friško ubranih limuna i naranči. Ajde, neka malo Dalmacije i u "njihovoj Republici Srpskoj".
Glava kuće odmah se bacio na skijanje, a ja sam ostala raspremiti stvari i odmoriti se jer noć prije nisam spavala zbog spremanja po kući i pakiranja.
Vratio se sa skijanja nakon tri sata, kaže počelo se oblačiti na vrhovima i vidljivost je sve slabija.
Gledali smo malo Tv, više od petnaestak programa iz Srbije, RS i BIH, a za divno čudo, uhvatili smo, iako slab, signal HRT-a 2 i Z1.
Na večeru smo krenuli rano jer nas je nakon cijelog dana dijete uhvatila glad. I oduševili se izborom jela, švedski stol, desetak vrsta jela, bezbroj salata, kolači.
A stol do nas neka mlada ekipa, odakle nego iz Splita i pomislim kako je malo čudno da od svih stolova izaberemo upravo onaj pokraj njih.
Nakon večere bacili smo poneku partiju na fliper i stolni nogomet, a onda sjeli u hotelski bar i uživali u živoj glazbi, uglavnom slušajući Mišu, Olivera, Gibonija. Bilo je tu i ponekog narodnjaka, ali bi se glazbenici brzo vratili na Nove fosile, Magazin.
Naši mladi stigli su, zbog poslovnih obveza na Jahorinu tek u večernjim satima i dok je ženski dio ekipe ostao u apatmanu spremati večeri, Paco i Tuta sa došli sa nama popiti piće.
U krpe smo otišli relativno rano, ipak je sutra trebao biti dan od fizičkih aktivnosti.
Ujutro doručak opet po našoj želji, svega i svačega, i dovoljno za obnoviti i akumulirati energiju.
No vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Snijeg, koji je počeo padati u toku noći bio je sve gušći, magla nikako da se rasprši, a i vjetar je pojačavao.
Ipak, izašli smo na teren, ja kratko, glava kuće nešto duže, a mladi su bili uporniji i nisu se dali sa staza.
Skijala je i Kićo, ali smo je ipak nakon nekog vremena dovukli u hotel. Onda smo se neko vrijeme brčkali u hotelskom bazenu, a kad je glava kuće otišao na skijanje, ja i ona smo bacili neku partiju na karte, u kojima je uglavnom ona "pobjeđivala", crtali smo članove naše obitelji, a kad se glava kuće vratio sa skijanja, zajedno smo gledali Salaš u Malom ritu, koji je Kiću uspavao.
Jedva smo je probudili za večeru, a poslije večere uslijedilo je maltretiranje flipera i video igrica. I mladi su, nakon večere u apartmanu, došli do nas, odnosno po Kiću, bacili su neku partiju na stolni tenis, a ostatak večeri proveli smo ponovo u hotelskom baru.
Inače te je večeri hotel bio pun, a glavninu gostiju činile su žene. Gosti, iz svih krajeva nekadašnje države, dobro su se zabavljali, a glazbenici su svirali pjesme iz Makedonije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne, da bi na kraju sve začinili onom Od Vardara pa do Triglava i ostali smo šokirani kako su ljudi prihvatili pjesmu o jednoj nepostojećoj državi. Unatoč svemu, raspoloženje je bilo odlično, plesalo se, pjevalo.
Na povratku u sobu na TV-u upravo prijenos polufinalne večeri Beovizije i predstavljanje gosta, pobjednika Dore, Igora Cukrova. Voditeljica ga zamoli da im otpjeva neki stih neke dalmatinske pjesme koju je izvodio kao klapski pjevač, a on zapjeva onu: "ispod sunca zlatnoga..". a meni milo, kao da sam iz Dalmacije otišla prije deset godina.
U nedjeljno jutro, za doručkom shvatimo zašto je onoliko žena u hotelu i to kada sam na ulazu u restoran dobila cvijet i čestitku na poklon. Naravno, danas je Dan žena i ove su ga došle proslaviti vikend odmorom i zabavom.
Vani vrijeme još gore nego dan prije. Na stazama se ne vidi ni prst pred nosom pa smo odlučili spakirati stvari i lagano put kuće.
Pri odjavljivanju iz hotela dočeka me lijepa vijest, platit ćemo boravak samo za jedan dan, dok me drugi dan, zbog dobre poslovne suradnje u budućnosti, uprava hotela časti besplatnim smještajem.
Odmah bacimo računicu: 60 eura za smještaj i hranu, 70 eura za prijevoz, 20 eura u salonu za igre, 20 eura u baru, 30 eura za ski pass. Uštedili smo 100 eura pa ako se malo stisnemo možda za dva-tri tjedna dođemo opet, jer će, prema količini snijega i prognozoma, skijanja biti i početkom travnja.
Na odlasku svratimo do mladih u apartman, a uz put zastanemo gledati pa i snimati Kiću kako sama putuje baby liftom i kako baca spust niz padinu. I tanjurić sama hvata i namješta. Dida ponosan, a baki knedla u grlu. Onako mala, bucmasta i plava plijeni pažnju svih skijaša u okolici, a još sa svojim znanjem skijanja, glavna je atrakcija na skijalištu.
Pozudravimo se s njima, oni će kući u poslijepodnevnim satima.
U Sarajevu, kroz koji smo prošli, sve puno štandova punih zumbula, narcisa, ruža, karanfila. Prolazimo kraj baščaršije i naviru uspomene na dobre čevape i zanimljive ljude, upravo tim redom.
Na izlasku iz Sarajeva, sunce koje nas je pratilo sve do kuće. Čovječe, u samo nekoliko minuta izašli smo iz zime i ušli u proljeće.
Čim sam zagazila u kuću, uhvatila me neka tuga, valjda zbog povratka u svakodnevicu, jer mi je taj osjećaj dobro poznat, uhvati me svaki put kad se vratim s nekog puta.
Mladi su stigli kući kasno, kažu zadržali su se upravo na Baščaršiji probati čevape.
Ponedjeljak ujutro dobijem mail s ski informacijama sa Jahorine i ha, ha, ha.... 92 cm snijega, vjetar 1m/s, temperatura 0. Ovo je da poludiš, sad razbijam glavu, možda smo trebali zanemariti obveze i ostati još jedan dan.
Nema veze, uskoro ćemo opet, bar mi je glava kuće tako obećao. A onda ću Jahorinu vidjeti i onakvu kakvu su mi je mnogo puta do sada opisivali, sunčanu, uređenih staza, s predivnom prirodom. Do tada...
|