šotobraco

ponedjeljak, 09.03.2009.

Put na Jahorinu

Ovog mi se vikenda ispunila želja da posjetim Jahorinu, već sam prošli ponedjeljak rezervirala smještaj tako da ne možemo odustati. Uz nas dvoje starih na put se odlučio i podmladak, ali u svom aranžmanu.
Iznajmili su neki, ne baš ekskluzivni apartman za subotu i nedjelju, a mi smo svoje mjesto rezervirali u hotelu Bistrica.
Tamo su upravo neki popusti, a cijena dnevnog polupansiona po osobi iznosi 30 eura. Kad smo skontali ski pass za dva i po dana i troškove prijevoza, te troškove koje ćemo imati za poneku kavicu i čaj, ispalo je da nam za dva i po dana, koliko smo namjeravali ostati treba(za nas dvoje) oko 300 eura. Ajde žrtvovat ćemo se pa ćemo smanjiti neke druge troškove...
Krenuli smo u petak u ranojutarnje sate. prvo smo našeg kučića morali ostaviti kod moje sestre na čuvanje, a onda pravac Split-Metković-Mostar-Sarajevo-Jahorina.
Put je prošao ok, jedno zaustavljanje zbog manje prekoračene brzine, ali policajci iz Mostara su bili dobre volje pa su nas samo opomenuli.
Do samih Pala, a i nekoliko kilometara put Jahorine nigdje ni milimetra snijega, već nas je bila uhvatila panika da imamo krive informacije o visini snijega na skijalištu. Ali onda ulazimo u potpuno promijenjeni pejsaž. Snijeg se stvorio niotkud i bilo ga je sve više i više. Na samoj Jahorini pravi zimski uvjeti, a snijega koliko ti srcu drago.
Našli hotel, smjestili se i upoznali sa djevojkama s kojima telefonski surađujem već neko vrijeme. Ponijela sam za njih i malo dalmatinskih slatkiša, odnosno ušećerenih bajama, malo domaćeg prošeka i friško ubranih limuna i naranči. Ajde, neka malo Dalmacije i u "njihovoj Republici Srpskoj".
Glava kuće odmah se bacio na skijanje, a ja sam ostala raspremiti stvari i odmoriti se jer noć prije nisam spavala zbog spremanja po kući i pakiranja.
Vratio se sa skijanja nakon tri sata, kaže počelo se oblačiti na vrhovima i vidljivost je sve slabija.
Gledali smo malo Tv, više od petnaestak programa iz Srbije, RS i BIH, a za divno čudo, uhvatili smo, iako slab, signal HRT-a 2 i Z1.
Na večeru smo krenuli rano jer nas je nakon cijelog dana dijete uhvatila glad. I oduševili se izborom jela, švedski stol, desetak vrsta jela, bezbroj salata, kolači.
A stol do nas neka mlada ekipa, odakle nego iz Splita i pomislim kako je malo čudno da od svih stolova izaberemo upravo onaj pokraj njih.
Nakon večere bacili smo poneku partiju na fliper i stolni nogomet, a onda sjeli u hotelski bar i uživali u živoj glazbi, uglavnom slušajući Mišu, Olivera, Gibonija. Bilo je tu i ponekog narodnjaka, ali bi se glazbenici brzo vratili na Nove fosile, Magazin.
Naši mladi stigli su, zbog poslovnih obveza na Jahorinu tek u večernjim satima i dok je ženski dio ekipe ostao u apatmanu spremati večeri, Paco i Tuta sa došli sa nama popiti piće.
U krpe smo otišli relativno rano, ipak je sutra trebao biti dan od fizičkih aktivnosti.
Ujutro doručak opet po našoj želji, svega i svačega, i dovoljno za obnoviti i akumulirati energiju.
No vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Snijeg, koji je počeo padati u toku noći bio je sve gušći, magla nikako da se rasprši, a i vjetar je pojačavao.
Ipak, izašli smo na teren, ja kratko, glava kuće nešto duže, a mladi su bili uporniji i nisu se dali sa staza.
Skijala je i Kićo, ali smo je ipak nakon nekog vremena dovukli u hotel. Onda smo se neko vrijeme brčkali u hotelskom bazenu, a kad je glava kuće otišao na skijanje, ja i ona smo bacili neku partiju na karte, u kojima je uglavnom ona "pobjeđivala", crtali smo članove naše obitelji, a kad se glava kuće vratio sa skijanja, zajedno smo gledali Salaš u Malom ritu, koji je Kiću uspavao.
Jedva smo je probudili za večeru, a poslije večere uslijedilo je maltretiranje flipera i video igrica. I mladi su, nakon večere u apartmanu, došli do nas, odnosno po Kiću, bacili su neku partiju na stolni tenis, a ostatak večeri proveli smo ponovo u hotelskom baru.
Inače te je večeri hotel bio pun, a glavninu gostiju činile su žene. Gosti, iz svih krajeva nekadašnje države, dobro su se zabavljali, a glazbenici su svirali pjesme iz Makedonije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne, da bi na kraju sve začinili onom Od Vardara pa do Triglava i ostali smo šokirani kako su ljudi prihvatili pjesmu o jednoj nepostojećoj državi. Unatoč svemu, raspoloženje je bilo odlično, plesalo se, pjevalo.
Na povratku u sobu na TV-u upravo prijenos polufinalne večeri Beovizije i predstavljanje gosta, pobjednika Dore, Igora Cukrova. Voditeljica ga zamoli da im otpjeva neki stih neke dalmatinske pjesme koju je izvodio kao klapski pjevač, a on zapjeva onu: "ispod sunca zlatnoga..". a meni milo, kao da sam iz Dalmacije otišla prije deset godina.
U nedjeljno jutro, za doručkom shvatimo zašto je onoliko žena u hotelu i to kada sam na ulazu u restoran dobila cvijet i čestitku na poklon. Naravno, danas je Dan žena i ove su ga došle proslaviti vikend odmorom i zabavom.
Vani vrijeme još gore nego dan prije. Na stazama se ne vidi ni prst pred nosom pa smo odlučili spakirati stvari i lagano put kuće.
Pri odjavljivanju iz hotela dočeka me lijepa vijest, platit ćemo boravak samo za jedan dan, dok me drugi dan, zbog dobre poslovne suradnje u budućnosti, uprava hotela časti besplatnim smještajem.
Odmah bacimo računicu: 60 eura za smještaj i hranu, 70 eura za prijevoz, 20 eura u salonu za igre, 20 eura u baru, 30 eura za ski pass. Uštedili smo 100 eura pa ako se malo stisnemo možda za dva-tri tjedna dođemo opet, jer će, prema količini snijega i prognozoma, skijanja biti i početkom travnja.
Na odlasku svratimo do mladih u apartman, a uz put zastanemo gledati pa i snimati Kiću kako sama putuje baby liftom i kako baca spust niz padinu. I tanjurić sama hvata i namješta. Dida ponosan, a baki knedla u grlu. Onako mala, bucmasta i plava plijeni pažnju svih skijaša u okolici, a još sa svojim znanjem skijanja, glavna je atrakcija na skijalištu.
Pozudravimo se s njima, oni će kući u poslijepodnevnim satima.
U Sarajevu, kroz koji smo prošli, sve puno štandova punih zumbula, narcisa, ruža, karanfila. Prolazimo kraj baščaršije i naviru uspomene na dobre čevape i zanimljive ljude, upravo tim redom.
Na izlasku iz Sarajeva, sunce koje nas je pratilo sve do kuće. Čovječe, u samo nekoliko minuta izašli smo iz zime i ušli u proljeće.
Čim sam zagazila u kuću, uhvatila me neka tuga, valjda zbog povratka u svakodnevicu, jer mi je taj osjećaj dobro poznat, uhvati me svaki put kad se vratim s nekog puta.
Mladi su stigli kući kasno, kažu zadržali su se upravo na Baščaršiji probati čevape.
Ponedjeljak ujutro dobijem mail s ski informacijama sa Jahorine i ha, ha, ha.... 92 cm snijega, vjetar 1m/s, temperatura 0. Ovo je da poludiš, sad razbijam glavu, možda smo trebali zanemariti obveze i ostati još jedan dan.
Nema veze, uskoro ćemo opet, bar mi je glava kuće tako obećao. A onda ću Jahorinu vidjeti i onakvu kakvu su mi je mnogo puta do sada opisivali, sunčanu, uređenih staza, s predivnom prirodom. Do tada...

- 22:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 28.02.2009.

Mirna subotnja večer

D n e v n i z a p i s i

Čim sam napisala ovaj naslov, sjetila sam se svih ludih subotnjih večeri u mom životu i slatko se nasmijala ovoj promjeni. Sjedim, odnosno ležim cijelu večer na trosjedu, vrtim programe, palim jednu za drugom i lagano guckam nekakav sok. Mladi su u svojim odajama, glava kuće je negdje s bajkerima, a ja guštam u miru i samoći.
A i paše mi jer sam popodne bila na nekakvoj stranačkoj proslavi, naravno poslom jer me takve govorancije nikako ne bi privukle osobno. Nije mi se baš išlo, ali obaveza je obaveza, a i vidjela sam razne face koje neko vrijeme nisam susretala, sa svakim riječ, dvije i moram reći da sam se umorila.
Ovih dana uglavnom sam bila zaposlena, a i nadala sam se jednom dobrom izletu na snijeg, koji je opet otpao jer su prijatelji opet zauzeti, nemaju financija i raznorazna opravdanja. A meni se tako ide nekoliko dana iz kuće i što dalje od obaveza. Prošli sam tjedan bila zaokupljena i Kićom jer je jadnicu boljelo uho i oko pa nije išla u vrtić. Visila je najčešće za mojim kompjutorom i igrala nekakve igrice oblačenja i dekoriranja.
Ovaj me je tjedan izludila i bankovna kartica koja kad je uguram u bankomat ne daje znakove života. Nije još istekla, a bankomat ne pokazuje nikakvu grešku pa još uvijek ne uspijevam podići ono zrno siće što sam ostavila za crne dane. Morat ću u ponedjeljak s njom u banku vidjeti u čemu je problem. Sada se grebem o mužev novčanik i nije mu baš drago, a nije ni meni.

T e m a d a n a

Evo već dva tjedna ne funkcionira mi mobitel, odnosno ja ne mogu zvati jer su me isključili zbog neplaćenog računa.
A sve zbog lijenosti otići na poštu, jer primaju uplate do 14 sati, a ja do tada uglavnom visim na kompjutoru i obavljam poslove pa ne volim prekidati.
Ali glavni problem u posljednje vrijeme su mi cifre na telefonskim računima. Fiksni, moj mobite, njegov mobitel, njihovi mobiteli, internet, Max Tv.... i nakupi se u našoj kući lijepa svotica s kojom bi mogli dobra dva tjedna podmiriti troškove hrane.
I svaki put kad primimo račune kažemo "nećemo više", ali nakon nekoliko dana svi smo opet s telefonima u rukama. kada smo jednom izračunali samu pretplatu, bilo mi je loše, a da mi posao nije dobrim dijelom vezan uz telefon, odmah bi ih sve isključila.
Sjetim se tako doba prije nekih osamnaest godina kada u našem mjestu nije bilo puno telefonskih linija, a imali su ih samo oni puno bogati ili najpodobniji. Kada bi mojima iz Splita nešto trebalo od mene, ostavili bi mi poruku u mjesnoj pošti, a oni bi je prenijeli bilo kome od mojih ukućana ili susjeda i ja sam uvijek bila na usluzi. Naravno, nije se zvalo bez razloga kao danas kada me zove mater ili svekrva samo za pitati: "šta se radi, šta si kuvala za obid, jel te boli glava."
Ponekad bi mi dobro došlo da nikoga ne čujem, pa sam nabavila telefon s prikazom broja. Vidim, zove me netko koga tada ne mogu slušati pa se ne javim. Onda promislim možda nekome nešto hitno treba pa onda ja zovem i pravim sebi račun i stalno tako u nekom krugu.
Poželim zato ponekad blokadu telefonskih linija i mogućnost ne javljanja jer me onda ne bi grizla savjest što sam pustila da telefon odzvoni do kraja. Ajmo, samo dva dana blokirajte sve linije i frekvencije prema mojim telefonima. Tako bi se rado vratila na stara vremena susreta i ćakula bez posredstva telefonskih slušalica.

O s o b a d a n a

Već u nekom prije postu spomenula sam moju staru, našu baku D r a g i c u. Ona je, do dana kada sam rodila moju Anči bila prva osoba u mom životu, a i dan danas zauzima visoko mjesto na ljestvici ljudi koji određuju moj život.
Kada je bila mlada, bila je prava ljepotica, onaj tip plavuša s kraćom valovitom kosom i plavim očima. Brak s mojim ocem prekinula je nakon devet godina, imala i nakon toga nekoliko veza, ali ostala je dosljedna sebi da se neće udavati dok ja i sestra ne stanemo na svoje noge. Udala se tako po drugi put kada je već bila baka, a nakon 20 godina braka ostala udovica.
Nekada vedro i veselo stvorenje, pritisnuta raznim brigama, danas, na žalost, više prigovara nego što se raduje. traži puno pažnje, razgovore i sitnice koje bi joj uljepšale dan, a mi, pritisnuti našim obavezama nekada nemamo volje ni za sebe same. onda se ona osjeća ostavljeno, grintavo, tužno. Poželim tada da se nalazim kilometrima daleko, ali se brzo pokajem i pomislim da za neku godinu možda više neće biti s nama pa se ražalostim.
Jer teško je zaboraviti sve izlete i putovanja na koje nas je vodila, iz kojih smo uvijek mogle izvući kvalitetno iskustvo, sve njene osmijehe unatoč kući punoj naših prijatelja i ispražnjenom frižideru. Sjetim se i njenih odlazaka u Trst i vrećica s hit garderobom za nas iako je uvijek jedva rastezala kraj s krajem, sjetim se i njene ljubavi prema Anči, Mareli, Tihi i Kići. Pa njenih ukusnih jela, mirisa njenog laka za kosu, opravdavanja mojih picanih sati, a sjetim se i ponekih batina koje mi je znala "udjeliti" kada bi joj strpljenju došao kraj.
Lijepe uspomene, a iako malo drgačija nego prije, stvorit će nam ih, nadam se, baka Dragica još.

- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 18.02.2009.

E da nije bure

D n e v n i z a p i s i

Evo napokon i kod nas snijeg. Doduše jedva centimetar i to po automobilima, ali zato ne nedostaje leda po dvorištima i cestama. Gledam na televiziji, u Splitu ga ima puno više pa sam naprosto ljubomorna. Valjda ovaj naš Kozjak pinkicu snijega ostavi svaki put za sebe. Kako snijeg naprosto obožavam, izašla sam vanka, želeći ga malo osjetiti pod prstima, ali me je bura brzo potjerala nazad u kuću. Ma zašto ne može malo stati da uživam u laganom snježnom pokrivaču. Moji su ukućani svi otišli za nekim poslom no neznam kako će uspjeti išta obaviti jer je u prometu pravi kaos. Valjda će se vratiti živi i zdravi.
Inače ove sam dane provela već uobičajeno, red kućanskih poslova, red pisanja i sastančenja, red izležavanja. Jedne smo večeri posjetili Pupicu i Ljubičicu, pa smo planirali vikend na Jahorini, ali brzo odustali zbog vremenske prognoze.
Na sastanku u redakciji opet smo više grickali nego donijeli pametnih zaključaka i opet po običaju sjedili u kafiću duže nego je potrebno. Urednik je napokon imao primjedbu na moj tekst, optužio me da sam bila blaga pa sam pola noći provela prepravljajući ga i pišući ono u što baš nisam uvjerena. Druga verzija mi je prihvaćena pa se ovih dana moram uhvatiti novih tema za koje čekam pismene odgovore na pitanja koje sam uputila još prošli tjedan.
Anči i zet jučer su bili u metropoli pa sam ja guštala s Kićom cijeli dan, a imala sam priliku vidjeti i njene egzibicije na treningu gimnastike.

T e m a d a n a

Virnem jutros u tekst na Šprajcovom blogu "Dan kada su svi plakali" i sjetim se dana kada sam ja plakala iz istog razloga. Bilo je to prije petnaestak godina, neka nadobudna ministrica odredila da je moje radno mjesto višak i da će moj posao obavljati neka teta u Zagrebu. Plakala sam tada ali ne zbog toga što ću ostati bez primanja već zbog toga što u tom trenutku nisam znala jeli mi glava kuće živ i zdrav na bojišnici, što ću u školi u kojoj sam radila ostaviti neke drage ljude, ali i zbog činjenice da neću postati poznata jer o mom otkazu nije nitko pisao.
Bilo nas je takvih kao ja, manje od stotinjak u cijeloj državi pa nikome nismo bili važni.
Zato me baš i ne pogađaju ovakve vijesti, jer mi je na tu temu srce malo zaleđeno. Osim toga većina njih imala je dobre plaće pa su mogli nešto i uštedjeti, a i dobili su, vjerujem, dobre otpremnine pa nema straha. Ja sam
onda dobila kao otpremninu tri prosječne plaće u RH, bila na minimalcu četiri mjeseca, dobivala četiri mjeseca naknadau sa biroa, a i plaća u prosvjeti je bila takva da nisam ništa uštedjela. Glava kuće se nakon demobilizacije također prijavio na biro i mogu reći da nije sve zlo za zlo. On je vremenom pokrenuo privatni posao, ja sam isprobala raditi sve što me je zanimalo od čistačice preko konobara i trgovca do ovog posla u kojem naprosto uživam. Jedini problem mi je što sam bila ili radnik na crno ili honorarac pa mi je radna knjižica ispisana samo na prvoj stranici.

O s o b a d a n a

Nakon Kiće druga osoba u mom životu je A n č i. Kad ovako postavljam prioritete onda mi bude drago što imam samo jedno dijete pa se ne moram odlučivati koje mi je draže.
Anči sam rodila prerano i imam osjećaj da sam većinu života umjesto majke bila prijateljica i to me ponekad zaboli.
Uvijek je bila bistro i pametno dijete koje bi često roditeljima znalo dijeliti korisne savjete. Milijun puta sam promislila kako bi bilo normalnije da je ona roditelj, a ja i glava kuće djeca.
Kako smo nas dvoje imali svojih grješnih trenutaka u mladosti mislili smo da ćemo se suočavati sa takvim problemima i kod našeg potomka, ali ona kao da nije imala pubertetske krize, nije picavala s nastave, uvijek sve petice, nije mijenjala dečke, nije pila alkohol, nije pušila. Znala sam često zahvaljivati Bogu na takvom blagoslovu. I njeno doba uključivanja u alternativne pokrete prošlo je bezbolno, a od tada ostala joj je samo odluka da ne jede meso.
Tako dobrom djetetu nisi nikada ništa mogao zabraniti pa je znala često putovati na koncerte i skupove, a nastojali smo joj priuštiti sve što bi htjela. No una je i u tome bila skromna pa su njeni prohtjevi uvijek bili manji od očekivanih.
I faks je završila u rekordnom roku, a u pet mjeseci je obavila udaju, diplomski i rođenje naše ljepotice. Onako smirena i stabilna za muža je našla svoju suštu suprotnost pa se valjda zato puno vole i dobro slažu. Ono što je posebno krasi je velika liberalnost u ocjenjivanju tuđih postupaka i izjava pa se uhvatim kako me, zbog njenih stavova, ponekad obuzme ljubomora, zašto i ja nisam takva.
Samo ponekad mi se učini da je Anči u svakodnevnom životu preracionalna i da joj u odnosu prema većini ljudi nedostaje neka topla emocija. A možda je i bolje tako, za razliku od mene, manje će biti povrijeđena nekim ljudskim postupcima.

- 10:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.02.2009.

Neki težak dan

D n e v n i z a p i s i

Jučer i danas sam bila stalno u nekoj trci, prati događanja u turističkoj, obavi razgovor s komunalcima, slusaj predstavljanje kandidata za izbore, a uz sve to staru mi boli, ljuti se što ne mogu do nje.... Tako sam sada sva u nekakvoj nervozi, nemam ideje za tekstove, suđe mi je ostalo neoprano, a ja sam već
strusila dobru količinu cigara.
Htjela sam pogledati Povjerljivo i intervju s paterom Lukom Rađom, ali sam zaboravila.
Sada sjedim pred kompjutorom i pokušavala sam skinuti jedan prosti komentar sa jednog foruma, ali mi nije išlo pa se samo mogu nadati da puno čitatelja neće baš večeras vrtjeti te stranice.

T e m a d a n a

Ono što me je danas izuzetno mučilo, bilo je pitanje: što uvjetuje naše ponašanje kada nas pritisnu godine?
Moja je stara u životu bila poveliki borac. Prolazila je kroz život kao samohrana majka, uvijek u nekom financijskom manjku, ratovala sa našim pubertetskim problemima, proživljavala moje i sestrine drame, uvijek bila na usluzi drugima i uz sve to voljela dobro društvo, zabavu, smijeh.
Posljednjih desetak godina često je razdražljiva, vječita patnica, duboko pogođena ako joj se odmah ne priskoči, svako malo ima izjave: nikome nije stalo do mene, najbolje da više ne živim, a time i meni i sestri stvara osjećaj krivice, nervoze i stalne panike.
Čujem od mojih prijateljica da je kod dosta njih slična situacija pa se pitam gdje se to pogubimo po putu ili je strah od kraja koji je sve bliže, tako jak da želimo što više pažnje. Očita tema za dobar razgovor s psiholozima i sociolozima.

O s o b a d a n a

Često mi se javi želja da napišem par riječi o ljudima koji su, bilo na dobar ili loš način obilježili moj život. Ona koja je mom cijelom životu dala posebnu dimenziju je K i ć o. Slatka, prelijepa, plavooka i plavokosa četverogodišnjakinja koja me je svojim rođenjem učinila bakom, ali i postala glavno sunce mog svemira.
Tisuću me puta do sada izbacila iz takta, zbog njene živahnosti i neustrašivosti popila sam više sedativa nego cijeli život, kako bi spriječila panični strah i brigu za njenu sigurnost.
Isto tako, tisuću mi je puta izmamila osmijeh i kada sam bila tužna, a milijun puta izazvala je u meni neke čudne osjećaje kada bi je naprosto samo zagrlila i nikada ne pustila.
Zna Kićo reći - bako šuti; ti si bako mala prasica; ostavi me na miru; ali zna ona i svojim ručicama izmasirati bakinu bolnu glavu i u bakin obraz utisnuti najtopliji poljubac na svijetu.
Uhvatim se kako često zamišljam Kiću u budućnosti i već me sada hvata panika kada se sjetim da ćemo se jednog dana udaljiti, da će joj prijateljice i momci biti važniji od bake i da će baka postati samo jedno smetalo. Zato u Kići uživam sada, a ako bude trebalo bit ću joj potpora u svakom trenutku. Kićo, ljubi te baka.

- 23:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 11.02.2009.

Ruku pod ruku

U sitne noćne sate, kada sam otvarala svoj blog, nisu mi na pamet mogle pasti nikakve ideje o nazivu bloga, a svako razmišljanje vodilo me na pojam "zajednički" pa sam tako mislila o nazivima: skupa, u društvu, ruku pod ruku i onda, bez puno razmišljanja upišem šotobraco.
Iako je potpuno nepravilno napisan, meni je vizualni dojam bio zanimljiv i ostavila sam.
Meni je ipak najvažniji osjećaj koju ta riječ ostavlja na mene, a to je "u društvu s nekim, opušten, sretan, siguran".
E, upravo bi se tako trebao opisati svaki trenutak naših života i onaj tko se često vidi u mom šotobraco trenutku, može reći da ima ispunjen život.
Kada sam ja u pitanju ovi štotobraco trenutci uglavnom su plod moje mašte, a stvarnost je često puno kruća.
Ne znam samo zašto mi na spomen ove riječi često dolaze slike splitske rive i Matejuške, pokušavam se sjetiti jesam li često tuda šetala ruku pod ruku s nekim, ali nisam. Možda je slika osunčane rive i hrpe šetača prava slika bezbrižnosti.
I pogledam kroz prozor, sitne kapi kiše cijelo jutro uporno natapaju zemlju, a nebo sivo, sumorno. I kako ti misli neće letjeti na sunčano nebo i more poput ulja.
Tješim se, još samo mjesec dana i ožujak će donijeti vedro nebo, a onda svi s nekim šotobraco i đir ili po rivi ili po parku ili po ulici. Ruku pod ruku i sve će biti lakše.

- 12:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Napokon

Koliko se mojih poznanika već davno odlučilo pokrenuti svoj blog, a ja, po običaju, stalno stvari ostavljam za sutra pa tako i blog.
I napokon nakon samo nekoliko minuta prčkanja i pišem svoje prve rečenice. I to onako samo za probu. S ponešto pametnijim mislima javit ću se neki drugi dan, a za sada topli pozdrav svima.
I

- 03:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31